„Stvari od kojih strahuješ ili koje izbjegavaš ne dolaze tebi, prije ti odlaziš njima. Obuzdaj stoga svoje prosudjivanje o njima pa će i te stvari ostati u miru, a ti ih nećeš morati ni izbjegavati ni progoniti.“
Marko Aurelije
Hipohondrija se može definisati kao konstantna preokupiranost strahom od bolesti, ili, kao intezivna uvjerenost u sopstveno oboljenje bez objektivne zasnovanosti. Moderna psihologija kao jedan od najranijih uzroka nastanka hipohondrije navodi pojačan strah, odnosno osjećaj nesigurnosti, koji dijete razvija zbog nedostatka jednog roditelja, ili naglašenog neslaganja izmedju roditelja. Hipohondrija se može javiti u svim životnim periodima, i uprkos nestanku mnogih bolesti kroz istoriju ljudskog roda, ona ne gubi na svojoj aktuelnosti, pa je u savremenoj psihijatrijskoj praksi nazvana „živi fosil.“ Posebno sadašnje nestabilno, krizom definisano vrijeme, pogoduje za proplamsaj ovog psihičkog poremećaja. Stanje izolacije, otudjenosti, samoživosti i neizvjesnosti sve više našem tijelu dodjeljuje jednu neprirodnu ulogu. Sve više i neumitnije osoba u kojoj postoji i začetak hipohondrije postaje zaokupirana tjelesnim. U takvoj osobi postoji neosnovana, ali postojana emocija da nije dobila dovoljno pažnje, poštovanja i ljubavi od društva, porodice ili pojedinca. Javlja se jak osjećaj uvrijedjenosti i hipohondar se sve intezivnije povlači u sebe, prebacujući sav fokus pažnje i osjećajnosti na svoje tijelo, ponašajući se prema njemu onako kako je očekivao da su trebali, odnosno, bili dužni prema njemu samom odnositi se drugi ljudi – prenaglašeno pažljivo, nježno, uz pretjeranu brižljivost. Naglasio bih koliko ovom krajnje neprirodnom odnosu pogoduje i pospješuje ga aktuelna pandemija sa svim zabranama, distanciranjima i izolovanostima. Jako je bito napomenuti da hipohondar preusmjeravajući svu svoju pažnju sa spoljašnjih, društvenih dogadjaja na svoj intezivni tjelesni život počinje da osjeća zaista realne simptome tegoba, senzacije ili bolove u svom tijelu, a naročito vrtoglacicu, preznojavanje, nepravilan rad srca, bolove u abdomenu i napipavanje raznoraznih izraslina na tijelu. Takodje, da bi preovladao svaki rizik, nepredvidivost i neizvjesnost (koji zapravo čine ljepotu, raskoš i opojnost življenja) sve intezivnije dolazi do gubitka povjerenja u sopstveni nesvjesni dio ličnosti, u duhovno religioznu komponentu, koje nadomještava ispraznim sujevjerjem, mehaničkim reakcijama, i tada cjelokupno rasudjivanje počinje da se temelji na onom opipljivom, vidljivom, razumskom dijelu ličnosti. Tu je, zapravo, i korijen njihovog strahovanja od bolesti. Treba pomenuti da nerazdvojni dio svakodnevnice takvih ličnosti počinju biti razni aparati za mjerenje pulsa, utrošenih kalorija, predjenih kilometara, izloženosti stresu (koje naravno, ne koriste svrsishodno, tj. u cilju poboljšanja kvaliteta života) ;a zbog potisnutog duhovnog na uštrb tjelesnog – postoji često, očigledno bespotrebna, tendencija za estetskim korekcijama, zatim, tetoviranjima, pirsinzima, i sličnim ukrašavanjima čiju je ekspanziju tako mudro anticipirao genijalni Jung kao „ljudske ekstenzije, odnosno – proteze ega“.
Jako bitno je konstatovati da kod ovog psihičkog poremećaja ne postoji spontano izlečenje. Uvijek je nužno da osoba osvijesti svoja iskrivljena uvjerenja i same okolnosti pod kojima je hipohondrija nastala. Savremena psihijatrijska praksa pokazuje da je sve manje osoba koje glume hipohondriju, jer kako je pisao začetnih logoterapije Viktor Frankl „iz navedenog poremećaja je mnogo teže izvući neki konkretni benefit, u odnosu na simuliranje nekih psihoza, od kojih mogu biti ostvarene očigledne koristi.“ Ljekar prema njima mora pokazati poseban senzibilitet, strpljenje i empatiju, utoliko više jer hipohondri najbolje reaguju na razumijevanje koje uključuje jedan posvećen, topao pristup, ali, uvijek ostavljajući sebi prostora da ljekarima do kraja ne vjeruju, i da im zatraže uput za naknadna ispitivanja. Nekada su nužni i ljekovi – anksiolitici i antidepresivi, ali moderna psihoterapija sve nedvosmislenije svjedoči o nužnosti iniciranja povratka izgubljenog povjerenja kod ovih lica. Potrebno je empatičnim pristupom motivisati ih u smjeru osvješćenja spoznaje da ništa spoljašnje, tjelesno, ne može nadomjestiti unutrašnje, podstaknuti ponovno aktiviranje onog zatomljenog duhovno – nesvjesnog dijela ličnosti, ukazati na smjernice ka harmoniji i balansu duše i tijela, povratiti pouzdanje u sopstveni duševni kapital, jer kako nam poručuje premudro zavještanje velikog Vladete Jerotića put isjeljenja, zapravo uvijek, započinje u nama samima :
„Ako većinu tjelesnih bolesti mi sami prouzrokujemo, mora da u nama postoji i onaj koji liječi.“
