Bolest i psiha – I dio Kako tjelesna bolest oslobađa psihičku napetost

„Uporno tražim objašnjenje za svoju bolest… Na momente mi se učini da su se mozak i pluća sporazumjeli bez mog znanja. Ovako više ne može, rekao je mozak i posle par godina pluća su pristala da mu pomognu.“
Franc Kafka o svojoj bolesti

Današnji ritam života, ubrzani tempo i dinamika neizostavnih obaveza sve više opterećuju ljudsku, ionako prenapregnutu psihu. Ljekari sve postojanije spoznaju da ogroman broj pacijenata koji se sve više žale, prvenstveno na smetnje u funkcionisanju unutrašnjih organa, zapravo ima neki nerazriješen problem u psihičkom životu. Ljekari stiču neminovan utisak da ove tegobe tjelesnog karaktera zapravo ispunjavaju neku manjkavost ili ranu u psihičkom životu pacijenata. Skoro uvijek pacijenti su nesvjesni svojih psihičkih problema maskirajući ih žalbama na očigledne probleme različitih organa. Pod konstantnom psihičkom napetošću, stresom ili traumom tijelo postepeno gubi svoju vitalnost. Ali, sve čudesnije djeluje osvješćenje i spoznaja da tijelo obolijevajući (od bronhijalne asme, kožnih oboljenja, dijabetesa, visokog krvnog pritiska…) kao da bolesnika oslobadja psihičke napetosti, kao da tijelo svjesno rasterećuje čovjeka nagomilanog stresa upozoravajući ga da se zagleda duboko u sopstvenu dušu i pronadje uzroke nerazriješenih problema iz života koje je „odgurnuo“ u podsvijest, a zatim da se pozabavi i njihovim razrešenjem.

Tijelo postaje svojevrsni instrument u kome, i preko koga psiha na svoj način stupa u komunikaciju sa nama, nalazeći način da nas na ovaj očevidan način, preko bolesti, upozori na ono što mi ne želimo vidjeti, jer smo to potisnuli u zaborav, ignorisali ili zanemarili. Ljekarska praksa nedvosmisleno pokazuje da razrešenje ovakvih bolesti sve manje zavisi od medikamentozne terapije, a sve više od preorjentacije, preusmjeravanja načina i stila života, odnosno stava oboljelog. Eventualno izlečenje postaje sve više uslovljeno i predodredjeno iskrenošću bolesnika da se zagleda duboko u svoju dušu, odnosno psihu, i u njoj, bez straha i zaziranja, uoči i osvijesti sve one potisnute – nerazriješene konflikte, pogrešne procjene i, najčešće, neosnovane strahove koji su preusmjerili njegov život na stranputicu. Ovaj put osvješćenja problema zavisi najviše od smjelosti i riješenosti oboljelog, ali i od pomoći psihoterapeuta, duhovnika, ili bar iskrenog sagovornika koji ga želi empatično saslušati, i pred kojim će bolesnik krajnje iskreno, bez samosažaljenja i ustezanja iznijeti balans svoga života. Za početak bavljenja ovom temom toliko, a za spoznaju koliko nam treba mudrosti i saosjećanja da bi naše tijelo i duša bili u harmoniji, a samim tim, i mi svi u harmoniji sa univerzumom i Tvorcem, sjetimo se velikog duhovnog učitelja Saadija Širazija i njegovog duhovnog zavještanja, izečenog prije gotovo 770 godina:

“Svi ljudi dijelovi jednoga tijela su, jer stvoreni od jedne biti su;
Kad oboli  jedan organ ni drugi dijelovi mirni nisu,
Ti koji zbog tuđe patnje ne žališ ne zaslužuješ da čovjekom te zovu.“

Tagged as Psihologija