„Djetinjstvo je roditelj čovjekove ličnosti“ Sigmund Frojd IV Dio – Edipov i Elektrin kompleks

IV dio – Edipov i Elektrin kompleks

U djetinjstvu dječaka i djevojčice postoje odredjene faze, koje uprkos svim dostignućima psihologije, ostaju velikim dijelom nepoznanica, svjedočeći o svim neiscrpnim dubinama ljudske psihe. Počeću sa objašnjenjem odredjenih kompleksa koji su nezaobilazna etapa u odrastanju svih nas. Edipov kompleks je nazvan po Grčkom junaku Edipu. Jer je Edip, ne znajući, ubio svog oca i oženio se sa svojom majkom. Jako je bitno shvatiti ovo “ne znajući” jer Edip u času vjenčanja sa svojom majkom nije svjestan da mu je ona majka, takođe on nije poznavao ni svog oca, čovjeka kojega je ubio.

Edipov kompleks je jako bitan, čak presudno bitan u procesu razvoja čovjeka. Svako dijete mora proći kroz odredjene faze, suočiti se sa njima, uspješno ih razriješiti kako bi normalno nastavilo budući rast i razvoj. Ukoliko dječak neuspješno razriješi Edipov kompleks vrlo lako može usloviti nastanak neurotičnog sklopa sopstvene ličnosti, inicirati nastanak homoseksualnosti, raznoraznih deformacija u seksualnom nagonu, pa čak i pedofilije. Od razrješavanja ili neuspjeha u razrješavanju ovog kompleksa zavisi oblikovanje djetetovih očekivanja, potreba i sklonosti u seksualnom i ljubavnom životu i odnosima sa partnerom.

Edipov kompleks počinje svoju izgradnju u periodu izmedju treće i šeste godine dječakovog života. Tad dječak postaje svjestan svojih relacija sa roditeljima, kao i odnosa izmedju njih. Dječak je u tom periodu posebno vezan za majku. Ali, u tom periodu dječak polako postaje svjestan i svojih genitalija, odnosno svog pola. Postaje mu očigledno da djevojčice i žene imaju drugačije polne organe, samim tim da su drugi pol. Iz ovoga neizostavno proizilazi da dječak uvidja da je glavni objekat njegovog interesovanja, ka kome usmjerava svu svoju energiju, majka, zapravo drugi pol. I ova spoznaja je jako važna da bi dječak izgradio svoj seksualni i polni identitet. Postepeno dječak usmjerava sve više energije prema majci, želi njeno stalno prisustvo, izražava želju da na nju prenese svu svoju ljubav, i isto tako očekuje da i majka usmjeri svu svoju energiju prema njemu. Prisustvo oca postaje glavna prepreka dječakovih nastojanja, jer dobar dio vremena majčina pažnja usmjerena je ka ocu. Dječak svakodnevno uvidja da njegov otac dobija ljubav, pažnju i posvećenost majke, osobe koju on želi prvenstveno za sebe. Dječak razvija odnos zavisti i ljubomore prema ocu. Iz ovih osjećanja polako razvija i agresivnost i bijes prema očinskoj figuri. Postepeno dječak dobija želju da otac nestane, kako je Frojd zapazio, dječaci bi često kazali da je „otac otputovao daleko i neće se vratiti.“ Medjutim, dječak odmah shvata da je otac mnogo moćniji i jači od njega, da je nepremostiva prepreka za dječakovu želju da dobije svu ljubav i pažnju majke.
Dječakova spoznaja sopstvene nemoći u rivalskom odnosu za majčinu ljubav sa ocem još više pojačava osjećaje bijesa i bespomoćnosti. Dječak vrlo brzo počinje da svoju mržnju i agresivnost nesvjesno prebacuje na oca, i tada zamišlja da zapravo njega otac mrzi i da će biti agresivan prema njemu. U tome trenutku se javlja iracionalna fantazija dječakovog nesvjesnog dijela psihe kad on zamišlja da će ga otac seksualno onesposobiti time što će mu odstraniti genitalije i samim tim preuzeti svu majčinu ljubav za sebe. Javlja se ono što psiholozi nazivaju “ kastracioni kompleks „. Medjutim, dječak polako uvidja da ako majka toliko voli njegovog oca, automatski to mora značiti da otac vrijedi, i da bi bilo dobro da se on identifikuje sa ocem, da počne da ga kopira, kako bi i on postao vrijedan potpune majčine ljubavi. Ova spoznaja je početak uspješnog razrješavanja kastracionog kompleksa.

Pored Edipovog kompleksa u dječakvom odrastanju, postoji i Elektrin kompleks u razvoju djevojčice. Kod devojčica se takođe javlja želja za posjedovanjem majke, ali ovo je ipak složenija priča. U trenutku kada djevojčica postane svjesna svog rivalstva sa ocem, zatim i načina na koji on posjeduje majku , ona postavlja sebi pitanje kako će posjedovati majku ako ona (djevojčica) sama nema (muški) polni organ. Iz svega ovoga kod ženskog djeteta se pojavljuje tzv. zavist prema muškom polnom organu.
Žena ima anatomski drugačije polne organe, zapravo u odnosu na muški polni organ koji očigledno “strči” vani, djevojčici sada vizuelno izgleda kao da ona uopšte nema polni organ. Kako je rekao Frojd „uvidja da je anatomski osiromašena.“ Postepeno, u njenom nesvjesnom dijelu psihe javlja se pomisao da joj je organ odstranjen, tj. da je već „kastrirana“ – i za to okrivljuje majku. Ova fantazija u nasvjesnom djevojčice, uslovljava to da ona počinje da mrzi majku zbog toga i oseća bijes prema njoj. Istovremeno, svu svoju energiju i interesovanje prebacuje na očinski figuru (jer on posjeduje penis, a ona ga nema) i mašta o „osveti“ nad majkom. Vrlo rano postaje vidljivo da djevojčica pred ocem počinje da koketira, igra, smješka se… Ovaj trenutak u razvoju djevojčice takođe predstavlja put ka uspješnom formiranju seksualnog i polnog identita, jer već tada se djevojčica veže za mušku osobu u svojim izborima ka kojoj usmjerava svu svoju energiju i ljubav. Kad djevojčica spozna kom polu pripada očvršćuje svoj seksualni identitet i ovaj proces predstavlja uspješno razrješenje faze Elektrinog kompleksa. Sad ću navesti neke posledice neuspješnog razrješavanja Edipovog i Elektrinog kompleksa.

Kod dječaka, nerazriješeno rivalstvo između njega i oca ne dopušta mu da se kasnije dalje razvija. U slučaju ako se otac sam postavi kao suviše agresivan, premoćan suparnik koji je jako strog i koji često kažnjava, on u djetetu još više inicira kastracioni strah, a ujedno i osjećaje bijesa. Dječak polako izrasta u osobu koja je izrazito agresivna, nestabilna, sa vrlo niskom tolerancijom, poljuljanog samopouzdanja. U slučajevima kad otac zbog nečega nije prisutan dječaku nedostaje muška osoba sa kojom bi se identifikovao, koju bi kopirao, što predstavlja ogroman problem u fazi formiranja seksualnog identiteta. Dječak se neminovno identifikuje sa majkom, što često za posledicu ima formiranje feminiziranih crta ličnosti. U krajnjim slučajevima ova identifikacija vodi ka homoseksualnim sklonostima. Naravno, i ovdje sve mnogo zavisi od figure majke i njene posvećenosti.
U slućaju nerazriješenog Elektrinog kompleksa, to jest borbe djevojčice sa majkom za očevu ljubav, dolazi do toga da djevojčica izrasta u dominantnu djevojku koja suštinski mrzi muškarce, uvijek u nesvjesnom dijelu svoje psihe zavidjeći im na muškom polnom organu.
Nerazriješenje kompleksa dovodi i do toga da djevojka kasnije postaje prenaglašeno submisivna, mazohistički nastrojena.
Želim još jednom naglasiti da je mnogo mastila potrošeno na promišljanja o ovim kompleksima, mnogo je osporavanja i napadanja, jer sve osobe su različite i posebne u svojoj jedinstvenosti, tako da svi procesi ovih fenomena ne idu kod svih istim tokom.
Dinamika odvijanja ovih faza je jako kompleksna, ali ova znanja pružaju neiscrpan uvid u neizmjernu raskoš ljudske psihe. Mnogi ljudi ne mogu prihvatiti ove koncepte, ali to ne umanjuje njihova bezmjerna poniranja u dubine dječje duše.