Milo Šćekić
Vodjen nekom neutaživom žudnjom i duhovnom čežnjom da spoznam autentičnu dimenziju svog bića, kao i totalitet svijeta koji me okružuje, intezivno sam porinuo u bezmjerne dubine književnosti, psihologije, teologije, filozofije i ezoterije, i u njima na trenutke uspio zatomiti svoju znatiželju, stalno iznova nalazeći u njima podstrek da nastavljam da uzrastam u duhovnim potrebama raskošno obogaćujući svoj identitetski spektar. Shvatio sam da sam inicirao procese koji su bezgranični u svojoj raznovrsnosti i blagotvornosti, neumitno spoznajući da u tom duhovnom uzrastanju nema granica, sjećajući se promišljanja Viktora Frankla iz njegovog remek djela „Nečujni vapaj za smislom“ u kome zapisuje: „Ali, ispada da granica zapravo nema; one su kao horizont: čovjek je naprosto prisiljen da ga pomiče sve dalje svakim korakom kojim ide prema njemu.“
Dugogodišnje čitalačko iskustvo, inicirano beletristikom, otvaralo je u meni percepciju novih spoznaja. Čitajući književna djela polako sam otkrivao da, sa jedne strane, podstiču nadogradnju moje lične individualnosti, jedinstvenosti, izdvojenosti, a sa druge strane iskustvo čitanja me je nedvosmisleno upućivalo da u iskustvima drugih pronadjem sebe. Žudnja i čežnja za daljim spoznajama uputile su me u filosofski i psihološki diskurs otkrivajući da smo svi mi, univerzum za sebe, raskošno raznolik i neuporedivo jedinstven. Otkrivao sam raznolikost običaja, kultura, rituala, navika, vrednovanja – istovremeno spoznajući neku unutrašnju potrebu koja me usmjeravala i rukovodila ka apsolutu koji u sebi nosi harmoniju različitosti. Isuviše je lako i očigledno uvidjeti sve ono što nas dijeli i diferencira jedne od drugih, raskošan je to repertoar, ali zašto ne pokušati poricanje očiglednog i krenuti ka novim i cjelovitijim spoznajama. Prihvatanje, poštovanje i uvažavanje su nam smjernice na tom putu. Ali, ovaj proces, naravno ako ga osvijestimo, superiorno nadilazi racionalne uvide i smjernice i traži vjeru, nadu i ljubav. Ulazak u bezmjerne dubine duhovnost i religioznosti umnogome je opravdao moje uvide i svjetonazore, pružajući mi otkrovenje da naše različitosti upravo predstavljaju onu spiritualnu sponu koja nas najbolje, najkreativnije veže i sažima. U Bibliji sam, u Božjoj riječi, našao inspiraciju za harmoniju različitost otjelotvorenu u obećanju da :“Nema više ni Jevrejina na Grka, ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog, jer ste jedno…“ U Časnom Kur’anu gotovo isto obećanje :“O ljudi, mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da bi ste se upoznali.“ Istočnjačke Vede su analogne, u opisivanju srca prosvijetljenog čovjeka „tamo gdje cijeli svemir kao u gnijezdo slijeće, gdje se sakuplja i odakle raste.“ Na nama je da osvijestimo proces, pobijedimo svoje slabosti, kultivisemo vrline, pružimo ruku od srca, pokažemo povjerenje i očekujemo ruku drugoga, svjesni toga da nam u srcu plamti ljubav, a na licu blista osmijeh, jer uprkos svim različitostima – to je jezik koji svi razumiju!