„Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.“ Mt 7,7

„Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost!“
Časni Kur’an (Sura 29. El-‘Ankebut)

„I ponizi se narod moj, na koji je prizvano ime moje, i pomole se, i potraže lice moje, i povrate se od zlih puteva svojih, i ja ću tada uslišiti s neba i oprostiću im greh njihov, i iscijeliću zemlju njihovu.
I oči će moje biti otvorene i uši moje prignute k molitvi s toga mjesta.“
Sveto Pismo (Druga knjiga dnevnika)

Od iskona je u čovjeku prisutna urođena potreba da vjeruje, i da se prepusti osjećaju pripadnosti cjelini neuporedivo većoj i značajnijoj od njega samog. Molitva je najintimnija mogućnost čovjeka da stupi u najneposredniji kontakt sa samim Bogom. Kroz molitvu čovjek nadilazi sva samoograničenja, uzrastajući do neslućenih dimenzija duhovnosti. Kroz molitvu čovjek može primiti i darovati dar ljubavi, dok sama molitva ima moć potencijalno izmijeniti bilo koju situaciju na nama nepojaman način. Molitvom su sveti ljudi iscjeljivali bolesne, zaustavljali i dozivali kišu, izbavljali sebe i druge iz gotovo bezizlaznih situacija, a u Starom Zavjetu ćemo naći svjedočanstvo da je Isus Navin predanom molitvom uspio zaustaviti kretanje sunca i mjeseca na nebeskom svodu. Časni Kur’an započinje i završava se sa dovom (molitvom), započinje sa Al – Fatihom, u kojoj se Uzvišeni Allah moli da vjernike uputi, a završava se sa Surom An – Nas, u kojoj se moli da vjernike zaštiti. U Česnom Kur’anu Uzvišeni Allah ukazuje Svoju milost i kaže :„A kad te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.“ U Starom Zavjetu, prije više od 2500 god. u proroku Jeremiji (33, 3) Gospod se obratio riječima :„Zovi Me i odazvaću ti Se, i kazaću ti velike i tajne stvari za koje ne znaš.“ A, zar sama molitva nije bila i zauvijek ostala Tajna? Zar naučnici nijesu otkrili da vjernik posvećen predanoj molitvi potpuno isključuje moždanu koru, samim tim doseže potpunu sigurnost i odsustvo stresa.

Profesor Valeri Slezin, direktor Labaratorije za neuropsihofiziologiju na „Institutu za istraživanje i razvoj psihoneurologije“ u St. Petersburgu je utvrdio da monasi u predanoj molitvi potpuno isključuju moždanu koru, što je zabilježeno još samo kod djece uzrasta od tri mjeseca koja su sasvim sigurna u neposrednoj blizini svoje majke. Sličan osjećaj sigurnosti zabilježen je još samo u stanjima dubokog sna. Nepoznato je koji sve procesi u tijelu i pishi bivaju aktivirani i izmijenjeni za vrijeme molitve. Dugo sam razmišljao o Časnom Kur’anu i Svetom pismu, naročito promišljajući o sledećim ajetima i stihovima. „Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se suviše glasno mole.“ Časni Kur’an (Sura El-A’raf 55); „A ti kad se moliš, udji u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se Ocu svom koji je u tajnosti, i Otac tvoj koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno.“ Sveto Pismo (Sveto Jevandjelje po Mateju gl. 6) Spoznao sam Milostivi Bog od nas traži da se molimo u sebi, ili ne previše glasno, jer je takva molitva dublja i postojanija, i kroz takvu molitvu čovjek vjeruje da je Bog kojem se obraća u njemu samom, i da čovjek kroz samoga sebe doseže Boga, koji je i izvan njega, za razliku od čovjeka koji se moli previše glasno, koji doživljava da je Bog samo izvan njega, i da ga samo tako može čuti.

Nepojamno je duhovno tkanje iskrene molitve, koja svojom silinom doseže kosmičke dubine nepreglednog duhovnog svijeta. Kada su Arhimandrita Justina Popovića upitali koliko je moćna molitva kraj ikone Bogorodice Trojeručice, on je odgovorio :„To već zavisi od čovjeka, kod nekog molitva pored ove Svetinje prožima sama nebesa, a kod nekog se ta molitva završava već tu kod plafona prostorije u kojoj se ikona u tom trenutku nalazi.“ Sve zavisi od iskrenosti, predanosti i dubine želje onoga ko molitvu uznosi.
U životu smo, neminovno, najneposrednije upućeni i na takve osobe čije ponašanje i postupci u nama izazivaju duboku osudu. I ne samo u nama. Ogromno duhovno pregnuće je potrebno da u takvim prilikama izbjegnemo bilo kakvu osudu, i da uputimo iskrenu i duboku molitvu za takvog čovjeka, za njegovu promjenu na bolje. Jer, naša osuda je jedan vid našeg duhovnog mrtvila, a naša molitva je put u život, uzrastanje i usavršavanje kako nas, tako i onog za koga smo se pomolili.

A, koliko je kroz istoriju posvjedočeno primjera da je čovjek koji se zatekao u svojevrsnim životnim okolnostima, da učini nešto krajnje nepošteno i nečasno, često i nešto gnusno, u trenutku osjetio u dubini svog bića neki duhovni potres, neko nepojamno pregnuće duha, i munjevito odustao od svoje sujetne namjere, uz stid i gnušanje od namjerenog nedjela, a često posle tog dubokog duševnog potresa sasvim promijenio tok svog života na bolje. I kasnije bi čovjek koji je imao ovakvo duhovno iskustvo, intuitivno spoznao i opisao da je nešto ili neko pohodio njegovu dušu u tom trenutku kada se bio namjerio sa učini nečasni čin, i to, kao da se neko, nedje, baš u tom trenu odluke, usrdno molio za njega i spasio njegovu dušu od zlog djela.
Da li mi možemo znati ko se sve u ovom trenutku potajno i tiho moli za nas, i da li ćemo osjetiti trenutak kada ćemo se za drugog usrdno pomoliti, i njegov spas izmoliti?
Nesaglediv je duhovni svijet, nepojamni njegovi zakoni i dubine našim ovozemaljskim mjerilima i sudovima…

„Jer je sve kao okean, sve teče i dodiruje se – na jednom mestu dodirneš, na drugom kraju svijeta odjekuje, odaziva i razliježe.“ Dostojevski