„Ljubomora, taj demon koji ubija ljubav pod izgovorom da je održi u životu.“
Elfride Jelinek„Ljubomora se hrani sumnjom, a pretvara se u bijes ili umire kad se sumnja pretvori u sigurnost.“
Fransoa de la Rošfuko.
Ljubomora je složena emocija koju sačinjavaju neprijatna osjećanja tjeskobe, straha, poniženja, ugroženosti i gubitka. Javlja se u ranom djetinjstvu (začetak ljubomore od pronicljivih psihologa, pedagoga, ali i roditelja uočen je pri kraju petog mjeseca djetetovog života) ukoliko dijete predosjeti da je zanemareno od roditelja, odnosno ako nasluti da je neko drugo dijete favorizovano, tada postepeno gubi osjećaj sigurnosti, ovo neprijatno iskustvo prenosi postepeno kasnije na odnose sa drugim ljudima.
Najčešće ljubomora nastaje na osnovu našeg strahovanja da će treća osoba predstavljati svojevrsnu prijetnju u odnosu koji imamo sa nekom osobom. U ovome je i ključna razlika između složenih emocija ljubomore i zavisti. Dok u zavisti postoje dva aktera, i osoba koja zavidi prvenstveno želi da obezvrijedi osobu koja ima nešto što ona želi posjedovati, dotle u ljubomori postoje tri aktera, i ljubomorna osoba osjeća strah da bi joj neko mogao preuzeti predmet njene ljubavi. Iz ovoga proizilazi da ljubomoru nadahnjuje posesivnost a zavist motiviše pohlepa. U biti svake prenaglašene ljubomore je emocionalna nestabilnost, nisko samopoštovanje, nesigurnost, a shodno tome i strah od gubitka bliske osobe. Samim tim ljubomorne osobe pokušavaju uspostaviti konstantnu kontrolu u odnosu na osobu do koje im je stalo, nastojeći da kroz kontrolu te osobe, limitiranje njene slobode, izgrade „sigurnost“ u odnosu i „samopouzdanje“ u sebi. U samoj osnovi prenaglašene ljubomore tako uzrasta sve jači strah da ćemo, ukoliko ne iskontrolišemo osobu do koje nam je stalo, biti napušteni, povrijedjeni, iznevjereni. A ljubav je najjača suprotnost svakom strahu, jer „u ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje…“ Ljubav neizbježno podrazumijeva slobodu i otvorenost. Prisnost, intimnost i bliskost ne podrazumijevaju kontrole, nametnuta ograničenja, nepovjerenja i sumnje. Osvijestimo spoznaju da druga osoba nije naše vlasništvo, i da je ne smijemo terorisati u ime sopstvenog straha i samosažaljenja, zakamufliranih u tobožnju veliku ljubav.
Svaki čovjek osjeća izvjestan stepen ljubomore. Kontrolisana ljubomora nikome ne šteti, naprotiv, ona na izvjestan način hrani partnerovo samopouzdanje. Genijalni Erih From je maestralno opservirao iskustvo da svi predosjetimo nesvjesnu nelagodu kada nam partner kaže da nije ni malo ljubomoran.Toliko velikih umova je pisalo da čovjek koji ne osjeti ljubomoru zapravo i ne voli. Zdrava količina ljubomore zasigurno unapređuje i produbljuje partnerske odnose. Brižljivo odmjeren prstohvat suptilne ljubomore, kao najdelikatniji začin u najraskošnijoj gozbi ljubavi može biti, zaista zavodljivo čudestan, mora postojati u njoj, ali se ne mora osjećati.
Ljubav tajanstveno probudi ljubomoru, ali na nama je da ne dozvolimo da probuđena ljubomora ubije ljubav. Ne smijemo dozvoliti da u želji da zadržimo željenu osobu ljubomora potpiruje naš strah i nesigurnost, već prihvatajući i osvješćujući njenu ogromnu, katkad i nezaustavljivu energiju, nastojmo rasplamsati naš šarm i kreaciju, zavodljivost i iskrenost, kako bi afirmišući taj pozitivni potencijal zadržali voljenu osobu. Naša najupornija konkurencija nikada nijesu bili drugi ljudi, već prevashodno sopstveno nepoštovanje, samodestruktivne misli i imaginarni strahovi. Usmjerimo pažnju na naše vrline i kvalitete, ne dozvolimo da nas zavede zamamni zov posesivnosti i strahovanja, iskontrolišimo negativne emocije, jer:
„Ljubomora je često samo pseći lavež koji privlači lopove.“
Karl Kraus
