„Ako nekoga mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.“
Herman Hese„U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.“
Ivo Andrić
Mržnja je najrazornija negativna emocija koja sadrži ljutnju i neprijateljstvo usmjerene prema nekoj osobi ili skupini ljudi. Mržnju sačinjava najdestruktivniji nagon da se drugome nanese zlo, i treba je shvatiti kao jako kompleksnu emociju koju sačinjava osjećaj nezadovoljstva, bijesa, gadjenja, a možda je najviše ispunjava i podstiče osjećaj straha. Ako nekoga mrzimo najvjerovatnije ga se, svjesno ili nesvjesno, bojimo. U suprotnom, da u nama nema osjećanja straha prema toj osobi, naša mržnja bi se brzo transformisala u prezir.
Genijalni Niče je pronicljivo zaključio: “U mržnji je strah.” Apostol Jovan je vjekovima prije njega ispisao jednu od najdubljih mudrosti ovoga svijeta: „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje; jer je u strahu mučenje, a ko se boji, nije se usavršio u ljubavi.“ Jako je bitno osvijestiti saznanje da nas naše najdublje mržnje mogu nečemu jako važnom naučiti.
Dubinska psihologija je otkrila jednu od najdubljih tajni čovjekove duše upravo analizirajući samu mržnju. Svima nam je svojstvena osobina da drugima pripisujemo ono što nesvjesno želimo potisnuti kod nas samih. Ljudi ispunjeni mržnjom svuda oko sebe će vidjeti ljude koji ih mrze, ljubomorni će svuda projektovati ljubomorne, a zavidni svakodnevno kritikovati zavidne. Jedan od najvećih poznavalaca ljudske duše Karl Gustav Jung je pisao: „Sve ono što te nervira kod drugih može te odvesti do boljeg razumijevanja samoga sebe.“ Ova psihološki, dalekosežno obavezujuća mudrost, nam svima sugeriše da svaki naredni put, kada nas nešto iznervira kod drugih, posegnemo kritički prema sopstvenim negativnim, najčešće skrivenim osobenostima. Mržnja prema sebi se uvijek ispoljava kao prerušena mržnja prema drugim ljudima. I, ono što je najbitnije, što više i dublje mrzimo sebe – nemilosrdnije i svirepije ćemo mrzeti druge.
Sigmund Frojd je pisao da je najdublja mržnja prisutna izmedju naroda koji pokazuju najmanje razlike u svojim najkarakterističnim odlikama: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“ Najslikovitiji primjer ove tvrdnje nalazimo na našem, balkanskom tlu; a, aktuelni sukob u Ukraini dokazuje svevremenost navedene tvrdnje, ali i neiscrpnost potencijala za mržnju izmedju najsličnih naroda.
Mržnja u nama generiše negativne emocije i razmišljanja, koji prerastaju u ljutnju, tjeskobu, agresivnost, samodestrukciju, polako postajući jedan od najbitnijih uzročnika savremenih bolesti: psihosomatskih oboljenja, malignih bolesti, depresije, anksioznosti… Sveti Oci su ponirali najdublje u dušu beskrajno složenog čovjekovog bića. Vladika Nikolaj Velimirović je zagonetno dosegnu suštinu ljudskih relacija, često skrivenu našoj svijesti: „Čovjek mrzi onoga prema kome griješi. Prvo ga se boji, a onda mrzi.Kad čovjek učini grijeh prema prijatelju svome, najprije ga obuzima strah, koji se brzo pretvara u mržnju. A mržnja sasvim zasljepljuje. Čovjek mrzi onoga ko zna njegov grijeh. Prvo ga se boji, pa onda mrzi.“
Odlukom da prihvatimo sebe učinićemo najveći korak u borbi protiv mržnje. Samoprihvatanje, odluka da zavolimo sebe, da prihvatimo drugog, da oprostimo i sebi i drugom, budemo strpljivi, pozitivni, najsigurniji je put u nastojanju da pobijedimo mržnju. A, iznad svega potrebna je ljubav. Ljubav prema sebi, drugome, svemu živome, Bogu, prirodi…
„Mrak ne može protjerati mrak; samo svijetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju; samo ljubav to može.“
