„Samo iz dubine očaja može se roditi Nada!“
Walter Benjamin
„Nema očajnih situacija, postoje samo očajni ljudi.“
Heinz Guderian
Bolest, odvajanje, nenadoknadivi gubitak, osjećaj besmislenosti, emocionalna iscrpljenost, kritične situacije, sve su to preduslovi koji u čovjeku polako žalost, samosažaljenje i malodušnost pretvaraju u očajanje. Ali, samo očajanje nikako nije neposredna posledica datih okolnosti, već krajnji odnos izmedju nas i onoga što se događa.
Mnogo vjekova prije velikih psihologa, psihijatara, psihoterapeuta, ali i same psihologije kao naučne discipline, o očajanju su pisali veliki duhovnici i Sveti Oci Crkve. Pozivajući se na neosporni duhovni autoritet, ali i tananu pronicljivost neprevaziđenog poznavaoca ljudske duše apostola Pavla, koji je u Novom Zavjetu zapisao: „Jer žalost koja je po Bogu donosi pokajanje za spasenje, za koje se ne kaje; a žalost ovoga svijeta donosi smrt.“ Prema tumačenjima ovih dalekosežno pronicljivih riječi, Sveti Oci Crkve su učili da postoje dvije vrste žalosti. Prva je „žalost po Bogu“ jer je neophodan podsticaj čovjeku da uvidom u svoje greške, nesavršenosti i nedoslednosti pokaže pokajanje i želju za promjenom i usavršavanjem. A druga vrsta žalosti, koja je samo predvorje očajanja i depresije, je beznadežna malodušnost i tuga, koja doprinosi postepenom prestanku interesovanja za bilo kakvu aktivnost, uvrijedjenom udaljavanju od svijeta, opsesivnom bavljenju sobom, samosažaljenju, samoživosti, i samim tim neizbježnoj gordosti.
Veliki duhovnici i Sveti Oci III vijeka su govorili o opasnostima dugotrajnog gajenja mržnje u sebi prema drugome i nespremnosti za iskren oprost koji vode neizbježnom očajanju. A, tek Sigmund Frojd kao otac psihoanalize naučno opservira istu spoznaju, iznoseći da je najveće otkriće psihologije nesvjesnog da u depresiji postoji neka duboko potisnuta agresija koja se ne ispoljava, potom vodi u očajanje, a zatim u samodestrukciju…Djeluje gotovo nevjerovatno kako je savremena psihosomatska medicina do tančina potvrdila i opravdala hrišćansko iskustvo nastalo prije gotovo dva milenijuma. Takođe je neizbježno pomenuti ljude pretjerano opterećene brigama „ovoga svijeta“, konstantno nesigurnim u sebe, izrazito nepovjerljivim, tako često preopterećenim nerealnim, iracionalnim problemima… Ovi ljudi neizbježno okončavaju svoj život u besplodnoj žalosti, samosažaljenju, zavisti i očajanju. (Veliki svetitelj Grigorije iz Nise je pisao da su „gordost i zavist jednojajčani blizanci.“)
Bez vjere u Boga, bez povjerenja u život, sami sebi uskraćujući svaku mogućnost pozitivnog pristupa svakodnevnim dešavanjima, oglušuju se o Gospodnje riječi „Ne brinite se dakle za sjutra; jer sjutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.“ U Časnom Kur’anu Uzvišeni Allah one koji gube nadu naziva nevjernicima, objavivši: „Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“ (Sura Jusuf) A, veliki Dostojevski je pisao da čovjek pada u očaj isključivo iz sopstvene gordosti, jer ne može sebi oprostiti sagrešenja, pretpostavljajući svoje greške većim čak i od nesagledive, neiscrpne Božije milosti. Takođe, moramo pomenuti psihosomatske bolesti kojih je danas sve više. Beznadežnost, besciljnost, učmalost, malaksalost, apatija i klonulost dovode čovjeka neizbježno u stanje očajanja, iz čega tako često proizilaze autodestruktivne tendencije, skriveni vidovi samoubistva, utoliko više ako ovim emocijama podlegnu osobe izrazito ambiciozne i sujetne, koje svoj bijes i gnijev ne mogu lako iskontrolisati, a koje i najbezazlenija situacija može podstaknuti na njih. Već sam pomenuo da su psihijatri, i mnogo prije njih duhovnici spoznali da je očaj u čovjeku izvor skrivenih resursa. Čovjek koji je spoznao svu beznadežnost svoje situacije može biti spreman i na korjenitu promjenu života.
U borbi sa malodušnošću, slabošću i beznađem jako je važno obratiti pažnju na svoja uvjerenja i raspoloženja koja lako postaju ono što moderna psihologija naziva samoispunjavajućim proročanstvom. Jedan istaknuti balkanski političar je pisao da ljudi na Balkanu vole pesimizam i malodušnost „… jer ih smatraju otmenim i jer oslobadjaju od odgovornosti. Ako unaprijed sumnjate u svoj uspjeh, neuspjeh će vam lakše pasti – jer ste ga mudro predvidjeli.“ Svaka beznadežnost nas čini izolovanim, pasivnim i zarobljenim u misaonim procesima isključivo usmjerenim na brigu. Svaka naša inicijativa, promjena razmišljanja, ukazano povjerenje, iskrena molitva, bliski odnos sa prirodom može raskinuti okove očajanja. Ako u jednom trenutku iznad bezdana očaja naslutimo proplamsaj nade, prosvijetlićemo naša bespuća sigurnim horizontima.
Podijelimo teret naših briga sa drugim, uputimo Gospodu molitvu, pokažimo povjerenje u sam život. Sjetimo se da je „čovjek koji ustaje uvijek jači od onoga koji nikada nije pao.“
Prosvijetlimo naš očaj i zavapimo za mudrošću velikog proroka Svetog Pisma koji kaže:
„Bože! ti si Bog moj, k tebi ranim, žedna je tebe duša moja, za tobom čezne tijelo moje u zemlji suhoj, žednoj i bezvodnoj.“
