„Oproštaj je poklon koji sam sebi poklanjaš.“
Suzan Somers.„Oproštaj je najbolja osveta.“
Imam Ali
U životu postoji samo jedan istinski pristup sreći, ispunjenju i spokojstvu, a to je put praštanja. Velika je čovjekova zabluda pomisao da je put opraštanja jednostavan i lak. Taj proces u sebi uključuje oslobodjenje od negativnih emocija ljutnje, bijesa, želje za osvetom i mržnje, i na tom putu strpljenje i hrabrost su najveći zaveznici. Sve do trenutka dok ne oprostimo drugom, mi smo na jedan neraskidiv način, svojim negativnim mislima i emocijama, vezani za njega. Ma koliko iluzorno mislili da će fizička distanca umiriti naše nemire, emocionalna povezanost sa onim ko nas je povrijedio pojačavaće svakodnevno naš bijes, mržnju, tjeskobu i povrijedjenost. Na ovom putu oproštaja najbitnije je na početku spoznati i osvijestiti činjenicu da mi nijesmo dužni, niti trebamo očekivati, da ćemo oprostom promijeniti onoga ko nas je povrijedio. Mi ovim unutrašnjim činom opraštanja prevashodno mijenjamo sami sebe, rasterećujemo se od bespotrebnog tereta negativnih emocija, olakšavamo sebi život usmjeravajući svu zablokiranu energiju prema konstruktivnim životnim realizacijama, oslobađajući svoju dušu mržnje, pravimo veliki iskorak u procesu sopstvenog sazrijevanja. Naš oproštaj je, zapravo, trijumf nad nama samima, jer uspijevamo ovladati sopstvenim mislima i postupcima, ali uspijevamo i oduzeti drugoj osobi moć uticaja na nas.
Sigmund Frojd je zapisao: „Kada nekom oprostite sve, znači da ste završili sa njim zauvijek.“ Takođe, jako je bitno napraviti razliku izmedju opraštanja i zaboravljanja. Ništa nije varljivo kao toliko puta izrečena zabluda: „Oprostiti znači zaboraviti uvredu.“ Zaboraviti uvredu, traumu, bez istinskog oprosta, znači samo potisnuti negativnu emociju u podsvijest, gdje će ona osnaživati našu depresivnost ili anksioznost, i, zasigurno, jednog dana isplivati iz podsvijesti, naoružana agresivnom energijom. Naš cilj u opraštanju nije potiskivanje uvrede, ili negiranje iste, već osvješćivanje, iznošenje na svijetlo dana, do trenutka kada nas sjećanje na traumu koji smo pretrpjeli više ne povrijeđuje niti ograničava željom za osvetom, i više ne izaziva u nama onaj negativni emotivni naboj kao prije. Veliki meksički pisac Migel Ruiz je savršeno opservirao: „Uvjerićete zasigurno sebe da ste oprostili nekome kada ga vidite i ne doživite nikakva osjećanja. Čujete njegovo ime a ne reagujete. Kada dodirnete staru ranu, a ona ne boli – tada ste zaista oprostili.“
Genijalni Gandi je pisao da slabi nemaju kapaciteta za oproštaj, jer je oprost karakteristika velikih duhova. Na žalost, moderna psihološka istraživanja pokazuju da je glavna prepreka za naš proces opraštanja zapravo naše pogrešno uvjerenje da je onaj ko oprašta zapravo slab. Veliki engleski mislilac Aleksandar Poup je pisao: “Griješiti je ljudski, opraštati božanski“, a pronicljivi Oskar Vajld je rekao: „Uvijek praštajte svojim neprijateljima, ništa ih ne može toliko razbijesniti.“
Osvijestimo sve naše traume, saberimo snagu, budimo strpljivi, oprostimo svima sve, jer to je jedini preduslov našeg unutrašnjeg spokoja, rasta i smiraja. Opraštajmo, ne zbog milosti prema drugima, ne zbog njihovih zabluda ili zasluga, već zbog nas samih.
