“Svi smo mi u jarku ali neki od nas gledaju u zvijezde.”
Oskar Vajld„Neverovatno je. Život se vrlo brzo mijenja, na vrlo pozitivan način, ako to dozvolite.“
Lindzi Von
Optimizam je svojevrstan mentalni stav, snažno pozitivno ubjeđenje da će ishod naših očekivanja biti povoljan i poželjan. Optimizam u sebi sadrži elemente ushićenja, samopouzdanja, ohrabrenja, nade, vedrine, radosti, kao i kreativnosti. Važno je spoznati da biti optimističan ne znači živjeti u imaginarim, izmaštanim svjetovima i nerealnim željama. Biti optimističan znači sebe doživjeti barem djelimično zaslužnim u iščekivanju pozitivnih ishoda. Takođe, optimistične ljude odlikuje i upornost, borbenost i istrajavanje uprkos svim preprekama i problemima. Nasuprot optimizmu je pesimizam, tendencija iščekivanja najgoreg scenarija, odnosno nedostatak bilo kakvog povjerenja, nade i vjere u nastupajuće događaje. Prikladna interpretacija koja se koristi prilikom objašnjenja optimizma i njegove suprotnosti je čaša sa vodom do polovine ispunjena, za koju će pesimista ustvrditi da je polu prazna, a optimista da je polu puna. Optimista, osnažen pozitivnim stavom prema budućnosti, ispunjen stabilnošću i zadovoljstvom, ohrabren nadom i povjerenjem relativizuje svakodnevni stres i anksioznost, osjećaje neizvjesnosti, strepnje i mučnog iščekivanja, pozitivno djelujući na sopstveni imuni, kao i kardio-vaskularni sistem, odnosno psihofizičko zdravlje. Takođe, optimizam blagotvorno utiče i na borbu protiv umora, dosade, ali i depresije.
U srži našeg optimizma nalazi se vjera u neku kosmičku silu, povjerenje u život, i nada. Veliki Gandi je na pitanje odakle crpi toliki, često i neosnovani optimizam, odgovorio: „Vjerujem u povjerenje. Povjerenje stvara povjerenje. Sumnja je ustajala i samo zaudara. Onaj koji ima povjerenja, nikad nije izgubljen u svijetu.“ U Novom Zavjetu, u nenadmašnim dubokoumnim ozarenjima svetog apostola Pavla čitamo da „nadu imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše…“, a u Starom Zavjetu, pričama Solomonovim spoznajemo da: „Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti.“, A Hristove riječi i danas djeluju otrežnjujuće: „Zašto se bojite, malovjerni?“ Ma kako stvarnost demantovala želje, ma koliko očigledni, nadolazeći problemi stajali kao nepremostiva prepreka, za čovjeka optimistu ne postoji nemoguće, jer dojučerašnji san je nada sadašnjeg dana i moguća stvarnost sjutrašnjice, bez obzira na sve.
Optimizam se uči, i možemo ga usvojiti bez obzira na genetsko nasledje, urodjene predispozicije, samo naše porijeklo, okolnosti u okviru kojih smo odrastali, ili prilike u kojima živimo. Od velikog je značaja da naše misli ne baziramo na onome što nemamo, već na onome što imamo. Današnji čovjek sve više proizvodi sopstvene potrebe, insistirajući na kratkotrajnim zadovoljstvima koja rezultiraju zadovoljenjem, zapravo lažnih potreba, za sasvim nepotrebnim stvarima. Veliko samoispunjenje predstavlja osvješćenje spoznaje da neiscrpne praznine koje nastojimo zatomiti sve intezivnijim kupovinama, zapravo ne zjape u našim kućama, ormarima ili stalažama, već negdje podsvjesno duboko u nama samima. Svo trenutno ushićenje i nadolazeća radost usled uzbudjenja šopinga i kupovine, podsjećaju na sjajni plamen koji brže zgasne nego što se rasplamsa. U obilje optimizma ne možemo otputovati, niti on može biti konzumiran ili zarađen. Optimizam je duhovno iskustvo življenja svakog dragocjenog trenutka sa kreativnošću, zanosom, ljubavlju i zahvalnošću, i možemo ga zavrijediti, a on nas osvojiti samo ako prestanemo da brinemo o stvarima koje su van naše moći.
Vjera, nada i ljubav nadilaze svaki potencijalni strah, brigu i neizvjesnost, jer, kako kaza premudri Jovan Dučić:
„Ko veruje da je srećan, on je odista srećan.“
