„Nahraniti gladne, oprostiti uvredu i
ljubiti neprijatelja – to su uzvišene vrline.
Ali, što ako otkrijem da se najsiromašniji prosjak i
najbesramniji drznik nalaze u meni,
i da je meni potreban dar vlastite dobrote;
da sam ja sâm neprijatelj kojeg valja ljubiti –
što tada?“
Karl Gustav Jung
„Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe.“
Najuzvišeniji, najinspirativniji trenuci su oni koje sam podijelio sa knjigom, a ovu navedenu, i gotovo istovjetne zapovijesti i mudrosti sam pronalazio u judeo – hrišćanskim svetim spisima, ali i u doktrinama i učenjima zapravo svih postojećih religija i filozofija. Kao da je u ovoj univerzalnoj zapovijesti o obavezujućoj ljubavi skrivena identična mudrost svih religija svijeta, i kroz nju se same uspostavljaju paralele i pronalaze ishodišne tačke, to jest isti izvor iz kojeg buja i doziva nas istovjetni Božji duhovni poziv. Na žalost, uprkos tolikim ispisanim tekstovima o pomenutoj zapovijesti, uprkos gotovo stalnim propovijedima i diskusijama, gotovo uvijek je akcenat na prvom dijelu ove bezvremene tajne „Ljubi bližnjeg svog…“; kao da je sva tajna u ljubavi prema bližnjem, a kao da se ljubav prema sebi jednostavno podrazumijeva. Ali, stvarnost je, nažalost, sasvim drugačija! Toliko je ljudi koji su sasvim nezadovoljni sobom, svojim fizičkim izgledom, svojim emotivnim životom, materijalnom situacijom, zdravstvenim stanjem ili sopstvenim karakterom. Drugi, takođe na pogrešnom putu samospoznaje, su oni koji su na neki samo sebi svojstven način poistovjetili ljubav prema sebi sa samoživošću, gordošću, egoizmom i sujetom. A ljubav prema sebi je nešto dijametralno suprotno od svega navedenog. Ljubav prema sebi je samopoštovanje, samopouzdanje, pozitivan stav i plemenitost. Istinska ljubav prema sebi je sasvim lišena sebičnosti i samoživosti, ali i svih ograničenja ljubomore i egoizma, i kao takva nas čini osposobljenim za ljubav prema drugome.
Prva lekcija koju treba spoznati na putu sticanja samopouzdanja i samopoštovanje je bezuslovno prihvatanje sebe. Prihvatanje sebe bez obzira kako se u datoj situaciji osjećamo, mislimo ili ponašamo. Naravno, sasvim bi pogrešno i naivno bilo pomisliti da to ne podrazumijeva kritičnost prema sopstvenom ponašanju i učinjenim postupcima. Naprotiv, podrazumijeva se naš samokritični stav, ali samo prema datoj situaciji, nikako prema sebi kao cjelovitoj osobi. Jako je bitno u tim trenucima ne osuđivati sebe kao osobu, prestati sa samoomalovažavanjem i samoporažavanjem, oprostiti sebi, smiriti se, i razmišljati o promjeni svega nepoželjnog u nama što nas je dovelo u navedenu situaciju. Ako ostanemo doslijedni ovakvim postupanjima polako, ali sigurno, ćemo spoznati da i ukoliko griješimo nijesmo grešnici niti loši ljudi, jer naš identitet je mnogo dublji i veći od svih naših postupaka koji su uvijek u našoj vlasti i samim tim skloni promjenama na bolje. Ovo je siguran način polakog sticanja samozadovoljstva i pozitivnosti koje zatim prenosimo na druge ljude.
Druga lekcija na putu izgradnje trajnog samopouzdanja je spoznaja da nikada ne smijemo sebe upoređivati sa drugima na našem putu samousavršavanja i samoizgradnje, jer mi nikada ne možemo pouzdano znati o drugima ono što znamo o sebi, i shodno tome procjenjivanje drugih i usporedba sa njima tako često ometa našu, ionako nestabilnu ljubav prema sebi. Svi mi smo jedinstveni, na neki svoj način, i svako ima svoj put samorazvoja. Nužno je osvijestiti spoznaju da uvijek moramo sebe, sopstvene postupke i djela uporedjivati sa sopstvenim postupanjem iz predhodnog perioda. Na taj način ćemo najbolje registrovati intezitet naših uspjeha i samonadogradnje. Jedan od najvećih poznavalaca ljudske duše K.G. Jung je pisao: „Ono što će doći stvoreno je u vama i iz vas. Zato gledajte unutra, ne upoređujte, ne mjerite. Nema staza kao što je tvoja. Svi drugi putevi vas varaju i iskušavaju. Morate ispuniti put koji je u vama.“
Jako je važno voditi računa o onom svakodnevnom, gotovo rutinskom, dovedenom do automatizma, a možda najbitnijem, o svojim mislima i osjećanjima, sopstvenim riječima, svakodnevnom stavu. Moć misli je uprkos svim istraživanjima i dalje velika tajna, ali ono što je rečeno prije više od dva milenijuma i danas je aktuelno „Kakve su ti uobičajene misli, takva je i narav tvoje duše, jer misli duši daju boju.“ Cijeli naš misleni i osjećajni život, koji čini zapravo osnovu našeg bića treba usmjeravati prema afirmativnim mislima. Jako je bitno izbjeći i svaku vrstu samosažaljenja. Moramo biti svjesni i sopstvenih riječi, jer njihovih artikulisanih energija u odnosu na druge ljude, ali ništa manje i na nas same – očigledno svjesni nijesmo. Vladika Nikolaj Velimirović je pisao: „Silna je riječ kao grom. Ona poražava grešnika, melem je bolnome i potištenome, utuk razvratnome, a opomena bogatome… ” I sami vidimo koliko je moderna nauka, po riječima Ričarda Fajnmana „bukvalno opsjednuta“ moćima jezika, misli, riječi i uma. Kako se naše misli često materijalizuju, tako i naše riječi mogu kreirati našu stvarnost. A kada je u pitanju sam naš stav, pa dovoljno je sjetiti se savjeta Vinstona Čerčila „Stav je mala stvar koja čini veliku razliku.“ Uspravimo glavu, gledajmo naprijed, ispravimo ramena, i neizostavno ćemo osjetiti da se transformišemo u samouvjerenije i bitnije biće, vrijedno ljubavi, i svoje i tuđe.
Sve ovo je proces, dug put, koji zahtijeva od nas strpljenje i samodisciplinu, uvijek se sjetimo sjajnog američkog psihologa Skota Peka koji je pisao „Samodisciplina je jedna od najviših formi ljubavi prema sebi.“ Samo na temelju ljubavi prema sebi otvara se mogućnost kreacije i nadogradjivanja ljubavi prema drugome. Naš bližnji je zapravo ogledalo, pokazatelj naše ljubavi prema sebi, ali i jedina mogućnost uznošenja naše ljubavi ka Bogu.
„Volio bih ti pokazati, kad si sam ili u tami, zapanjujuću svjetlost tvog vlastitog bića.“
Hafiz Širazi
