O smirenju
„Smirih se i spase me Gospod.“ Psalm 114.
„A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udji među robove Moje, i udji u Džennet Moj!“
Časni Kur’an Sura Al-Fagr
U svetim tekstovima gotovo svih religija duhovno srce je vrhovna svijest, najintimniji posmatrač svih naših emocija, misli, želja, senzacija i čitavog univerzuma. U Starom Zavjetu nalazimo: „A svrh svega, čuvaj srce svoje, jer iz njega izvire život”. Srce je centar duhovnog života čovjeka. Iz našeg srca proizilaze dobre misli, blagoslovene, ali iz srca izlazi i nemir i zlo. Sve naše strasti, kao i vrline, izlaze iz srca, i, iz srca kao iz najintimnije riznice svaki čovjek iznosi dobro i zlo, ljubav i mržnju, spokoj i nemir, jer sav je čovjek sabran u srcu.
Veliki prorok je zapisao „Sine moj, daj mi srce svoje!“ Ovo je Božiji priziv svakom čovjeku na zemlji. Bog od nas zahtijeva srce ispunjeno spokojstvom, vrlinama, mudrošću i ljubavlju kako bi to srce, kao najdublje mjesto susreta Boga i čovjeka postalo Božije uzglavlje, obitavalište duha Božijeg. U svetim Psalmima prorok David je zapisao: “Žrtva je Bogu duh skrušen: srce skrušeno i smjerno Bog neće prezrijeti.” Smirenje je jedini put ka tom duhovnom savršenstvu. Bog neće naseliti i blagosloviti nemirom ispunjeno srce. Činjenje dobrog i onima koji nam čine zlo, opraštanje uvreda, istrajnost u molitvama, pozitivan pristup svakodnevnim problemima, napuštanje svakog očajanja i čvrsta vjera u Božiju pomoć i promisao najsigurniji su vodiči na duhovnom putu uzrastanja u smirenju, srdačnosti, predusretljivosti i milosrdnosti. Istinsko smirenje je čudesna sila, koja ne samo što je i sama nepokolebljiva i postojana, već i na suptilan i tih način svojom blagotvornom uzvišenošću utvrdjuje i sve oko sebe. Veliki svetitelj Serafim Sarovski je govorio: „Smiri se i hiljade oko tebe će se spasiti.“ Naravno, put smirenja je težak i za većinu ljudi ispunjen raznim opasnostima i samozavaravanjima. Nikada ne treba istinsko smirenje poistovjetiti sa duševnom slabošću, kompleksom niže vrijednosti ili malodušnošću.
Pažljivom, pronicljivom oku neće promaći spoznaja da smirenje nije nikakav kompleks, malodušnost ili unutrašnja slabost. Jer duhovno slabom čovjeku, odnosno malodušnom, nije strana želja ili potreba za agresijom ili osvetom, koje sprečava isključivo unutrašnja bojažljivost ili svijest o neadekvatnoj fizičkoj snazi za njihovu realizaciju, dakle konstatacija sopstvene nemoći je to što ih naizgled čini smirenim. Nasuprot tome, smirenje kao istinska snaga duha hrabro i postojano u čovjeku savladjuje gnevljivost, pa čak ispoljava ljubav prema onome ko ga je uvrijedio, jer u takvom čovjeku ne postoji želja da se neprijatelj povrijedi, već da se preobrati u prijatelja. Istinsko smirenje nikada ne pretpostavlja bilo kakvu slabost karaktera; naprotiv, to je umijeće samog čovjeka da vlada sobom, svojim osjećanjima i strastima, što samim tim pretpostavlja unutrašnju čvrstinu i snagu volje.
U Islamu je propisano da kada se vjernici posvete ibadetu, apsolutnoj pokornosti Milostivom Allahu, unutrašnji mir počinje da teče njihovim srcima, sve dok ne isprožima sve njihove misli, emocije i djela; donese spokoj, ispunjenje i na kraju – spas. Tako, da je tajna smirenja duboko povezana sa pokornošću i spominjanjem Milostivog Allaha: “ …a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju!” Časni Kur’an Sura Er-Ra’d.
Takodje je bitno pomenuti one ljude koji istrajavaju u spoljašnjim manifestacijama smirenja, ostajući na jednoj dubljoj, postojanijoj ravni izrazito sujetni i razdražljivi. Ove ljude rukovodi strast gordosti. Sveti Avgustin Hiponski je prije više od 15. vjekova intuitivno spoznao da je „… najgora ona oholost i gordost koja se uznosi lažnom skromnošću i smirenošću.“ Budisti i Hinduisti nam govore o mentalnoj smirenosti. Sam Buda je govorio: „Naučite ovo iz vode: glasno je prskanje potoka, ali dubina okeana je mirna.“ Pravoslavni Isihasti su govorili da je suština svakog duhovnog podviga – dubina smirenja. Zapravo, ma koliko govorili ili pisali o suštini smirenja, ma koliko se nadnijeli nad bezdanima njene zavodljive tajne, uvijek njena suština ostaje neopisiva, ostaje nepodijeljeno iskustvo istinskih bogotražitelja, koje nas navodi da zajedno sa apostolom Pavlom u čudjenju i divljenju ostanemo ozareni onom bogomnadahnutom spoznajom:
„O dubino bogatstva i premudrosti i razuma Božijega! Kako su neispitivi sudovi njegovi i neistraživi putevi njegovi!“
A beautiful wide shot of a rainbow among white clouds in a clear blue sky
