„Pisano je: ne živi čovjek o samom hljebu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih.“
Da bi dosegao u sebi izvornu duhovnost i oboženje čovjek posjeduje dva spiritualna krila, post i molitvu. Vjekovima prije dolaska Gospoda Isusa Hrista, Bogom-nadahnuti ljudi su se podvizivali postom, kao i brojne civilizacije i drevni narodi iz daleke prošlosti koji su praktikovali raznolike forme suzdržanja od hrane i pića. Veliki proroci su nadahnuti njime, a prožeti molitvom, dosezali vizije budućih, pa i krajnjih vremena, ali i činili čudesna iscjeljenja.
Vjerski vođa izraelskog naroda, prorok Mojsije je prije više od tri hiljade godina zapisao u drugoj knjizi Mojsijevoj „I Mojsije osta ondje kod Gospoda četrdeset dana i četrdeset noći, hljeba ne jedući ni vode ne pijući; i napisa Gospod na ploče riječi zavjeta, deset riječi.“ Praktikovanje i opisivanje neiscrpne blagodati posta nalazimo i kod proroka Isaije, Zaharije…
Gospod Isus Hristos je po Jevanđeljima postio četrdeset dana. U Svetom Jevanđelju po Mateju je zapisano „I postivši dana četrdeset i noći četrdeset, naposljetku ogladnje.“ Zbog sveg dotadašnjeg iskustva u duhovnom uzrastanju, koje je inicirano uzdržanjem u hrani i piću, Milostivi Allah u Časnom Kur’anu zapovijeda „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili…“
Mnogo je dublja i kompleksnija duhovna sfera posta od samog čina uzdržanja u hrani i piću, jer isto treba biti propraćeno uzdržanjem od svih strasti, svih ružnih misli i djela. Svako ko je iole posvećeno pristupao Časnom Kur’anu morao je spoznati da se ajet koji podstiče na činjenje molitve „A kada te robovi moji za mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli…“ nalazi između ajeta koji govore o postu.
Samo na krilima posta naša molitva se može uznijeti u visinu. Takođe, trebamo i svoje ponašanje prilagoditi ovom duhovnom ispitu. U Svetom Jevanđelju po Mateju Gospod nas upućuje u to riječima „A kad postite, ne budite žalosni kao licjemeri; jer oni načine blijeda lica svoja da ih vide ljudi gdje poste. Zaista vam kažem da su primili platu svoju. A kad postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gdje postiš, nego otac tvoj koji je u tajnosti, i otac tvoj koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno.“
Gospod nas uvjerava da je post hrana za dušu, da joj daruje duhovnu lakoću za polet uznošenja u visine, iznad zadovoljstva i pogodnosti svakodnevnog života. Gospod nas takođe upozorava da ne pravimo paradu od svog posta, da ne izazivamo pažnju, već da to bude između Njega i nas. Ali, mnoge začuđuje zašto Gospod zapovijeda da namažemo uljem glavu svoju? Pa zapravo zbog toga da bi naš izgled bio prijatan okolini, da ne izdajemo svoj post, da ničim ne pokažemo svoj trud, da ne doživljavamo post kao kaznu. Gotovo identičnu pouku ćemo pronaći i u Časnom Kur’anu, u dijelu koji govori o postu „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.“ Sveto Pismo, Časni Kur’an, ali i druga religiozna literatura gotovo da apeluju na našu svijest da osvijestimo spoznaju da post doživljavamo kao hranu za naše duše, a ne kaznu za naša tijela.
Brojne naučne, prvenstveno medicinske, psihološke studije, posvećuju posebnu pažnju postu i njegovom značaju u domenu jačanja karaktera i snage volje. Moram neizostavno pomenuti i genijalno djelo Svetog Jovana Lestvičnika „Lestvicu“ koje zasigurno najdublje ponire u tajne posta, i njegov kompleksni uticaj na ljudsku dušu. I ako je ovo veličanstveno, remek djelo duhovnosti, napisano oko 565. godine i sada ostaje svetionik za izabrane koji uzrastanjem u sebi dosežu tajnu duhovnosti i postaju posvećenici božanskih tajni. Njegove riječi „Kada stomak gladuje, srce postaje smireno. A kada se stomaku ugadja, misao postaje ohola.“ inspirisale su brojne studije.
Naravno, gotovo uvijek, pa i u postu, čovjek mora pratiti savjete velikih duhovnika, i Svetih Otaca koji su pronicljivo osjetili da svaka gordost u vrlini razvija kod čovjeka oholost. Najgore je kada oni koji su na početnim stepenicama duhovnog uzrastanja polako izgube osjećaj za mjeru podstaknuti sopstvenom sujetom. Najteže su one unutrašnje, duhovne borbe sa samim sobom. I najveći borci su oni koji sa svima žive u miru, a u ratu su stalnom sa svojim željama, žudnjama, nagonima i potrebama. Do dosade treba ponavljati, i sebi i drugima, da je čovjekova duša najveća tajna.
Pronicljivom oku velikih psihologa nije moglo promaći saznjanje da postoji kategorija sujetnih, egocentričnih osoba koje su sebi nametale ekstremna uzdržanja od hrane, sve do mršavljenja opasnog po život, kao da su ovim dragovoljnim uzdržanjem htjeli sebe da kazne.
Sveti Jovan Lestvičnik je još prije toliko vjekova uvidio ista duševna oboljenja „Viđao sam ljude koji bi se rasrdili i u svom ogorčenju odbijali da jedu, te su takvim besmislenim uzdržavanjem samo dodavali otrov na otrov.“
Mnogo je zamki i stramputica na duhovnom putu, a riječi velikih svetitelja i Sveti spisi često su jedini svetionici koji osvetljavaju stazu kojom trebamo ići, ponovo se sjećajući bezvremenih Gospodnjih riječi „Ne živi čovjek o samom hljebu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih.“
Braćo i sestre, pravoslavni vjernici, praštajte Hrista radi, i neka nam je svima sretan i blagosloven početak Božićnog posta, da u radosti dočekamo Hristovo Roždestvo!
