Vrijeme je da zakoračimo!
Šta je naš život ako ne bespoštedna, bezuslovna potraga za srećom. Sve naše aktivnosti, upitanosti i stremljenja su koraci na putu ka ostvarenju sreće. Na tom putu mnogo je znakova, putokaza i uputa koji žele trasirati i usmjeriti naše korake i htjenja. Sa svih strana osjećamo kako naše biće prožima njihov nezaustavljivi igrokaz. Nude nam se prečice na tom putu, instant rešenja koja nas bacaju u zagrljaj jedne drugačije sreće od one koju mi tako iskonski želimo i prizivamo. Svakodnevno sagledavamo blještavilo tih uputa „Laka zarada“, „Laka lova“, „Instant rešenja“, „Instant kafa“, „Čarobna razrešenja“, „Brzi kredit“…Gotovo je beskonačan niz tih i takvih putokaza koji često vode u slijepe ulice ili u isto tako, laku i brzu propast, finansijsku, kao i moralnu, u koju najčešće povučemo i one nama najbliže… Kako doživjeti jedan dublji, autentičniji i sigurniji osjećaj sreće i radosti? Kako izbjeći stramputice i zamke? Kako nahraniti našu čežnju i neutaživu žudnju? Prvenstveno osvješćenjem spoznanja da je jedan od primarnih konstituenata sreće zapravo naša iskonska potreba da doživimo uzbudjenje, da pobijedimo dosadu, ravnodušnost, učmalost. Ma koliko nam se činilo da postoji hiljadu puteva kojim mi postižemo uzbudjenje – varamo se, zapravo na toj raskrsnici postoje samo dva smjera. Prvi smjer je onaj koji smo već naveli, koji tako raskošno obiluje obećanjima lake, brze sreće, put prepun poroka, samozavaravanja, alkohola, narkotika, lakih žena ili još lakših muškaraca, kocke… jednostavno put nepodnošljive lakoće življenja. Put koji nam mnogo nudi i obećava, a zapravo ne daje ništa, iliti uzima i ono najdelikatnije u nama i preobraća ga u razočaranje. Put u zemlju nedođiju. Ma koliko nas blještavila uzleta na tom putu pratila, polako ćemo otkrivati jednu duboku tajnu našeg života. A to je da kad se naviknemo na ova brza i laka, instant rešenja, ubrzo neizostavno i neupitno uvidjamo da nam je potrebno sve više i više toga, sve više instant rešenja, opijata, promiskuiteta, novca kako bi iznova i iznova postizali uzbudjenje koje nas sve više otupljuje i udaljuje od sreće.
Sjetimo se najiskrenije poruke i pouke velikog Bertranda Rasela: „Život koji je prepun uzbudjenja je iscrpljujući život, u kom je uvijek potrebna veća doza stimulansa da bi stvorila uzbudjenje koje je neophodno za osjećaj zadovoljstva. Osoba koja je naviknuta na previše uzbudjenja identična je osobi koja toliko obožava ljute ukuse da na kraju postaje u toj mjeri imuna na ljutinu da je ne primjećuje dok ne počne da se guši od nje.“ I tako upadamo u jedan začarani krug, koji nas iscrpljuje, otupljuje i udaljuje, ne samo od toliko željene sreće, već i od nas samih. Vratimo se na onu raskrsnicu, uvidjeli smo njen prvi smjer puta ka uzbuđenju i sreći i blagosloveni smo ako nikada nijesmo kročili na njega. Drugi smjer nije toliko obasjan sjajem obećanja i njegov zagrljaj se ne nazire tako blisko. Nije popločan raskošnim nagovještajima. Na njemu se ono što zapravo želimo naći nalazi u nama i odatle treba poteći. To je put koji od nas zahtijeva da u toj potrazi za srećnim razrešenjem zagonetke života, ispoljimo svoj lični trud, svoju volju, svoju kreativnost, inicijativu, da otvorimo srce i uložimo one najvrednije darove koje sobom nosimo. Taj put je tako često daleko od lakog. Uska su to vrata i taj put, ali oni vode ka onoj istinskoj sreći. Na tom putu srećemo mnoge, uvidjamo da im kao ni nama nije lako, isto tako spoznajući da im mi možemo ponuditi nešto što im najviše fali i isto tako primiti od njih ono što nama treba. Polako počinjemo saosjećati sa ostalim saputnicima, pružati i primati i zagrljeni sa njima hodati ka onom doživljaju istinske sreće. Moraćemo osjetiti bol i spoznati svu svoju nesavršenost i ranjivost, ali isto tako uvidjeti neke nove, dublje percepcije, koje će nam pomoći da shvatimo da je odista potrebno biti istinski hrabar da bi svijetu pokazao svoju ranjivost, svoju autentiku. Sjetimo se svevremenih riječi genijalnog Don Branka Sbutege, odzvanjaju tim uskim putem: „Ko traži laku žensku ili lak život uvijek će ih naći. Ne bih dao ni paru za nepodnošljivu lakoću življenja. Glasam za nepodnošljivu teškoću koja ne traži olakšanja u prividima radosti, već je iščekuje od tamo gdje je izvrela i naša duša. Na sopstvenoj koži osjećam koliko je to bolno…“ Odzvanjaju i Hristove riječi: „Udjite na uska vrata i uzak put, malo ih je koji ga nalaze; jer su široka vrata i širok put što vode u propast i mnogo ih je koji hode njim.“ Isto ćemo naći i u Časnom Kur’ anu: „Zaista sa mukom je i slast, zaista sa mukom je i slast.“ Takodje možemo osjetiti, iz bezdana prevaljenih daljina najdublju mudrost jevrejskog genija iz Starog zavjeta koji nam vapajem poručuje: „Ja rekoh u srcu svom: daj da te okušam veseljem uživaj dobra, ali gle i to bješe taština. Smijehu rekoh: luduješ, a veselju, čemu mi valjaš.“ Možda smo upravo sada na toj raskrsnici, a ono što nas vodi je u nama! Vrijeme je, zakoračimo!
