Živjeti u skladu sa sobom
Svako od nas je posebna Božja kreacija, jedinstveno biće, neponovljiva egzistencija i udio Čudesnog. Nikada ne možemo spoznati cjelovitost naše sveobuhvatnosti, nikada ni naslutiti punoću identitetskog spektra koji nas čini neponovljivim. Životni ritam, aktuelna dešavanja i neumitni tokovi nas često suočavaju sa promišljanjima da li je jedan dio našeg najintimnijeg bića zapravo bespotreban balast koji nam ne dozvoljava da se istinski radujemo životu. Osjećamo kako nas svakodnevno prožimaju osjećaji patnje, saosjećajnosti, empatije, tuge zbog prilika u kojima se nalaze drugi, bolesti ili siromaštva koje ih potapaju. Duboko proživljavamo sve od bolesti djece do kataklizmi u prirodi. Često pomislimo da li bi bilo bolje kada bi nekako zatomili tu autentičnu emociju, manje se osvrtali na patnju drugoga, pokušali oguglati na ličnu ranjivost. Učini nam se da bi sve bilo neuproredivo pozitivnije kada bi se oslobodili emotivnog udjela u našoj egzistenciji. Koliko puta samo poželimo da popravimo ili unaprijedimo sebe. I zasigurno pokušamo promijeniti pristup i ka sebi i drugima, ali najznačajniji preokret u našim životima nastaje tek u trenu kada preusmjerimo cijelo biće na prihvatanju onoga autentičnog u nama. Kada počnemo jednostavno živjeti u skladu sa sobom, svojom ranjivošću, svojim saosjećanjem, izvornim načelima i kada ih zavolimo u potpunosti. Sa druge strane, ukoliko bi svoju ranjivost i autentičnost kompezovali za sigurnost, neizbježno bi nas osvojilo ogorčenje, neobjašnjiva tuga, osjećaji krivice, nemiri…
Umjesto toga prigrlimo ono najautentičnije u nama, sjetivši se misli velikog istočnjačkog genija Rumija koji nam poručuje: „Rana je mjesto na kojem svjetlost ulazi u tebe.“ Nikada bez te spoznaje ne bismo shvatili kolike blagodati nosi naša osjetljivost, empatija i ranjivost. Prosvijetljujuće djeluje spoznanje kolika je blagodat naše ranjivosti, jer da bi ostvarili istinsku vezu sa patnjom drugog, moramo se prvenstveno povezati sa mjestom u sebi koje prepoznaje to osjećanje. Bezmjernom mudrošću odjekuje Jungovo otkriće da: „Zacjeljenje – najspremnije ga pružaju oni kojima je najpotrebnije!“ Ne dozvolimo nikome, ni životnim okolnostima, drugima niti samima sebi da ono najljepše u nama demantuju ili izmijene, sačuvajmo izvornu ljudskost u svom srcu, sjećajući se imperativa iz Svetog Pisma: „Svom pomnjom čuvaj srce svoje, jer iz njega izvire život.“ U Hadisima religioznoj literaturi islama ćemo naći neizrecivu važnost istrajavanja na onom najautentičnijem: „…učini proljeće mog srca svijetom grudi mojih, razbistrenjem tuge moje i otklonom briga mojih.“ A u osmijehu i pogledu onoga kome smo pružili pomoć ćemo naći najiskreniju potvrdu naših stremljenja.
